Hrvatski Portal u Švicarskoj
Home Događaji Forum Linkovi Tvrtke Sport Putovanja Turizam
 
   
  


 

Neven Budak
Habsburzi i Hrvati (7)

Zalaganjem našega uglednoga publicista, glavnoga tajnika Hrvatske enciklopedije Darka Stuparića, Kolo je prvo u prigodi prezentirati jedinstven kulturni sadržaj, tematsku cjelinu o Habsburzima i Hrvatima, koju je uz pomoć Željka Krušelja i Marija Streche, priredio i napisao Neven Budak. Prilog iz časopisa KOLO portal prenosi u 20 nastavaka.

Cetingradski izbor

U Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu, desetljećima izloženom turskim napadima, stanje se naglo pogoršalo 1521, kada je Sulejman II. Veličanstveni napokon uspio osvojiti Beograd, posljednju ugarsku utvrdu na Dunavu. Mladi Ludovik II. nije pokazivao gotovo nikakvog zanimanja za obranu kraljevstva, a i sredstva kojima je raspolagao bila su tako neznatna, da je često morao posuđivati novac za ručak ili kakvo putovanje. Inozemni su poslanici na dvoru u svojim izvještajima opisivali zabave kojima je, nekoč siromaštvu, bio sklon, zabrinuto upozoravajući da takvo kraljevstvo ne može dugo opstati.

Suočeni s kraljevom nebrigom i neimaštinom, plemići su zaštitu pokušali pronaći na drugoj strani. Obraćali su se uglavnom papi, Veneciji, caru i nadvojvodi Ferdinandu, dakle onima koji su i sami bili ugroženi od Turaka, ali pomoć nije bilo lako dobiti. Godinu dana po padu Beograda šibenski biskup Franjo Jožefić i knez Bernardin Frankopan odlaze na njemački sabor u Nürnberg, kako bi od cara dobili novaca i vojnika. Bernardinov je sin Krsto, uostalom, već i bio u Ferdinandovoj službi, ističući se svojim vojničkim umijećem, a o vezi Frankopana s Habsburzima govori simbolički i činjenica da se Krstin brat, gospodar Ozlja, zvao Ferdinand.

Molbe hrvatskog plemstva upućene su u pravi čas. Godine 1522. započeli su Turci veliku navalu duž cijele hrvatsko-turske bojišnice, osvojivši Knin i Skradin. Ban Ivan Karlović Krbavski suprotstavljao se koliko je mogao, ali se osim s Turcima, morao sukobljavati i s nekim Frankopanima, koji su htjeli iskoristiti nemirna vremena i proširiti svoje posjede. Isprva je Ferdinand opominjao svog šurjaka Ludovika II. da napokon poduzme mjere za obranu hrvatskog kraljevstva, ali je onda, vidjevši da od toga neća biti koristi, uputio vlastite čete pod zapovjedništvom njemačkih kapetana u Bihać i drugdje po granici. Time je uspio zaustaviti turski nalet, koji je ovoga puta mogao biti doista koban po čitavu Hrvatsku.

Poučen ovim iskustvom, Ferdinand je čak tražio od Ludovika II. da mu preda Hrvatsku o kojoj neće ili ne može voditi računa, ali je to ovaj, dakako, odbio. Kako bi osigurao austrijske zemlje od iznenadnih turskih upada, odlučio je Ferdinand u Hrvatskoj držati vojsku i ustrojiti razgranatu mrežu uhoda, nešto poput suvremene obavještajne službe, kojoj je na čelu stajao hrvatski plemić Bernardin Ričanin.

Kako je vrijeme odmicalo, prilike su u Hrvatskoj bivale sve teže i zamršenije. Nemajući sredstava ni za obranu vlastitih gradova, a kamoli čitave Hrvatske, hrabri se ban Ivan Karlović zahvalio na dužnosti što ju je obnašao. Kralj je tada imenovao novog bana Ivana Tahija, ali hrvatsko plemstvo nipošto nije željelo pristati na taj izbor, pa se obratilo Ferdinandu s molbom da on imenuje bana, ali ne iz redova hrvatskih velikaša, jer su oni s jedne strane preslabi braniti i sami sebe, a s druge strane stalno pokušavaju podjarmljivati manje plemiće i pretvariti ih u svoje kmetove. Iz ovog je zahtjeva plemstva razvidno koliko je malo utjecaja na hrvatske prilike imao zakoniti kralj, te kako su se Hrvati ponašali gotovo sasvim samostalno ne samo u unutrašnjim poslovima, nego i u odnosu na susjedne vladare.

Ferdinand nije ispunio ovu molbu, jer mu se to činilo kao preveliko zadiranje u kraljevstvo svoga šurjaka, ali je zato nastavio novcem pomagati neke hrvatske velikaše poput Frankopana, Ivana Karlovića i Stjepana Blagajskog. Napokon, 22. listopada 1524. došlo je do sklapanja sporazuma, što će svojim sadržajem postaviti na izvjestan način temelj stvaranju buduće Vojne krajine, glavnog oslonca habsburške vlasti ne samo u Hrvatskoj, nego i u čitavoj njihovoj monarhiji. Tog je dana u Beč došao Nikola Zrinski i Ferdinandu ponudio Novigrad i Dobru Njivu, dva svoja grada na Uni, pod uvjetom da nadvojvoda u njih stavi svoju vojničku posadu i utvrde nakon dvije godine vrati Zrinskome. Uz to je Nikola primio godišnju plaću za koju je trebao držati odred od pedeset konjanika. Ferdinand je Zrinskome ponudio i jednu zamjenu: za njegovu utvrdu i rudnik srebra u Gvozdanskome htio mu je dati Pazinsku grofoviju i Kastav. Tu je zamjenu Ludovik II. ipak spriječio, jer su rudnici srebra donosili i njemu izravnu dobit.

Godinu dana kasnije hrvatski su plemići odbili doći na hrvatski i slavonski sabor u Križevce, jer su se već sasvim povezali s Ferdinandom. Umjesto toga, uputili su nadvojvodi poslanstvo koje je i opet tražilo pomoć u pripremi obrane. Iako Ferdinand, suočen s problemima u vlastitim zemljama, nije imao previše novaca, ipak je Ivanu Karloviću i Ivanu Kobasiću dao 1000 florena za vođenje obavještajne službe. Kobasiću je uz to dao posjed u Kranjskoj, a Hrvatima novac za popravak utvrda i plaćanje vojnika.

Vrata su dolasku Habsburga na hrvatsko prijestolje bila već širom otvorena kada je 25. siječnja 1526. sazvan slavonski i hrvatski sabor u Križevcima, na kojemu je pod vodstvom Krste Frankopana zaključeno da se odbije posluh kralju Ljudevitu, te da se potraži novi gospodar. Plemstvo je pri tome bilo podijeljeno na one sklone Ferdinandu i one, koji bi se radije podredili Veneciji. Mletačka je republika je također bila zainteresirana zaštiti Hrvatsku od Turaka, jer je time na najbolji način mogla osigurati svoje posjede u Dalmaciji, ali i vlastito matično područje. Većina se napokon priklonila Habsburgovcu, za kojega je jedan mletački poslanik pisao da se zanima za Hrvatsku, ali i za stjecanje bosanske krune, budući da je Bosna dio Hrvatske.

Hrvatski su poslanici otišli potom Ferdinandu u Augsburg, ali je ovaj ponovno odbio primiti Hrvatsku u svoju vlast. Umjesto toga je poslao na granicu prema Turcima vojsku i platio njezino uzdržavanje za godinu dana, a na mjesto vrhovnog zapovjednika imenovao je Hrvata Nikolu Jurišića, koji je već dulje vrijeme bio u njegovoj službi. Kako se tadašnji, od Ludovika imenovani hrvatski ban Franjo Batthjany (Baćani) nije ni usuđivao doći u Hrvatsku, nego se zadržavao u Budimu, bio je Jurišić neke vrsti banom i Ferdinandovim namjesnikom u Hrvatskoj, iako to službeno nitko nije priznavao.

Kada je napokon 29. kolovoza 1526. došlo do sudbonosnog boja s Turcima na Mohačkom polju, samo su pojedini Hrvati sudjelovali u ugarskoj vojsci. Krsto Frankopan bio je kasno pozvan, pa je sa svojim četama bio tek na putu, kada su se Ludovikova i Sulejmanova vojska već sukobile. Većina se Hrvata nije ni odazvala kraljevu pozivu, jer su u dogovoru s Ferdinandom odlučili ostati u Hrvatskoj i braniti vlastitu ugroženu domovinu. Ugarski su se poraz i pogibija dvadesetogodišnjeg Ludovika II. tako odigrali bez znatnijeg sudjelovanja hrvatskog plemstva i vojske.

Smrt mladoga kralja otvorila je pitanje izbora novog ugarsko-hrvatskog, ali i češkog vladara. Samo su dva kandidata za krunu sv. Stjepana dolazila ozbiljno u obzir. Jedan je bio Ferdinand, a drugi ugarski velikaš Ivan Zapolja, koji je uživao potporu svih onih kojima nije bilo po volji da im vlada stranac, pogotovo ne Nijemac. Među Zapoljinim pristašama nalazio se velik broj uglednih Hrvata, poput njegova kancelara, pavlina Jurja Utišenića, čanadskog biskupa Antuna Vramca, srijemskog biskupa Stjepana Brodarića, senjskog biskupa Franje Jožefića i budimskog prepošta Ivana Statilea-Statilića.

Pitanje češkog nasljedstva bilo je brzo riješeno, dajući Ferdinandu dodatne adute i u borbi za ugarsko-hrvatsku krunu. Niti dva mjeseca nakon Ludovikove pogibije izabran je Ferdinand u Pragu za češkog kralja.

Zapoljin je odgovor uslijedio vrlo brzo. Okupivši pristaše i preuzevši iz državne riznice krunu sv. Stjepana, okrunio se 11. studenog za kralja. Iako je Ferdinand postupio na sličan način, sazvavši u prosincu sabor svojih pobornika u Požunu, te se dao izabrati ugarskim kraljem, njegov je položaj bio zapravo lošiji. Zapolja je imao krunu, te je bio legitimni vladar, osim toga izabran od većine plemstva, dok je Ferdinand mogao nastupiti samo kao protukralj. U takvoj je situaciji odlučio poduzeti odlučne korake u Hrvatskoj.

Otkako je među dvojicom vladara došlo do sukoba oko krune, Krsto Frankopan, nekada u Ferdinandovoj službi, iznenada je stao uz Zapolju, nagovarajući slavonsko i hrvatsko plemstvo obećanjima i prijetnjama da podrži ugarskog kandidata. U Slavoniji mu je to uspjelo, ali u Hrvatskoj, tradicionalno odanoj Habsburzima, nije postigao gotovo nikakav uspjeh. Za razliku od njega, Nikola Jurišić, Ferdinandov zastupnik u Hrvatskoj, mogao se podičiti mnogo boljim rezultatima. Zajedno s još trojicom poslanika, sazvao je Hrvatski sabor u gradu Cetinu.

Plemići su se sastali 31. prosinca u franjevačkom samostanu u cetinskom podgrađu. Osim Krste Frankopana bili su nazočni svi hrvatski velikaši, a čak je i njegov otac Bernardin poslao svoje zastupnike, koji su se jedini usprotivili Ferdinandovu izboru. Nakon dva dana vijećanja o uvjetima pod kojima će Hrvati priznati Ferdinanda za kralja, položili su sudionici sabora zakletvu vjernosti novome vladaru, te su o tome sastavili ispravu ovjerovljenu pečatima velikaša i hrvatskim državnim pečatom, tada prvi put upotrijebljenim. Sadržaj te isprave, jedne od najvažnijih u hrvatskoj povijesti, glasi:

"Mi, Andrija, Božjom i apostolske stolice milošću biskup kninski i opat toplički, knezovi Ivan Torkvat od Krbave, Nikola Zrinski, Krsto i Vuk braća i Juraj Frankopan Senjski, Krčki i Modruški, Stjepan Blagajski, Krsto Peranski, Bernard Tumpić Zečevski, Ivan Kobasić Brikovički, Pavao Janković, Gašpar Križanić, Toma Čipčić, Mihajlo Skoblić, Nikola Babonožić, Grgur Otmić, plemićki sudac zagrebačke županije, Antun Otmić, Ivan Novaković, Pavao Izačić, Gašpar Gusić, Stjepan Zimić i svekoliki ostali plemići i velikaši, kao što i savkolik narod plemenitih županija, gradova i kotara kraljevine Hrvatske ispovijedamo, priznajemo i na vječno znanje dajemo ovim listom svakomu! Pošto je prejasni i premogući princip i gospodin Ferdinand, Božjom milošću češki i hrvatski kralj, španjolski infant, Svetoga Rimskoga Carstva izbornik, nadvojvoda austrijski, vojvoda burgundski, brabantski, štajerski, koruški, kranjski, šleski, virtemberški itd., markgrof moravski, burgovski itd., grof tirolski, celjski, gorički itd., gospodar slovenske krajine, luke naonske i solila, Svetoga Rimskoga Carstva glavni namjesnik itd., vladar i gospodar naš premilostivi, poslao k nama ovih dana savjetnike svoga svetog kraljevskog veličanstva i poslanike, časnoga naime u Isukrstu oca i gospodina Pavla Obersteina, Božjom milošću bečkoga prepošta, umjetnosti, mudroslovja i obojeg prava doktora, Nikolu Jurišića, vrhovnog vojvodu, vojvodu Ivana Katzianera i Ivana Puchlera, prefekta grada Mehova, gospodu i osobite naše prijatelje; ovi nas u ime spomenutoga kraljevskog veličanstva, od kojega imaju dovoljnu punomoć, zamoliše da priznamo njegovo veličanstvo za našega zakonitog i naravskog kralja i gospodara, a prejasnu vladaricu i gospođu Anu, ugarsku, češku i hrvatsku kraljicu, za našu premilostivu vladaricu i gospodaricu, pa da o tome položimo prisegu vjernosti i poklonstva. Uvaživši potanko i promotrivši pomnjivo pravo, kojima je isti naš prejasni kralj s rečenom svojom suprugom, prejasnom gospođom kraljicom, potpuno i dovoljno potkrijepljen da dobije ugarsku kraljevinu nasljednim pravom, osobito pak krepošću više nepobitnih ugovora, koje smo mi temeljito razgledali, pročitali i proučili, i najposlije krepošću izbora dne 16. prosinca prošle godine po zakonima kraljevine ugarske u saboru staleža i redova iste kraljevine, a u gradu Požunu, valjano i zakonito obavljenog i proglašenog, pa uzevši na um također tolike milosti, potpomoći blagodati kojima, između tolikih kršćanskih vladara, samo njegovo posvećeno kraljevsko veličanstvo nas i kraljevinu Hrvatsku evo već više godina milostivo darivaše i od bijesnih Turaka branijaše da nas njihovo bjesnilo ne prisili odmetnuti se od vjere pravovjerne i države kršćanstva, te kako je isto kraljevsko veličanstvo druga nebrojena dobročinstva nama podijelilo i osobitom svojom darežljivošću oko svih naših prava nastojalo; zato pristajemo smjerno i sa štovanjem na pravedno i pošteno zahtijevanje gospode poslanika, te danas prije ručka i dok još bijasmo na tašte, bivši u našem saboru, svi i pojedini u dobri čas jednodušno i jednoglasno izabrasmo i primismo, učinismo, ustanovismo, proglasismo i po ulicama proglasiti dadosmo gore imenovanog prejasnog gospodina kralja Ferdinanda za našega i cijele ove slavne Kraljevine Hrvatske pravoga, zakonitoga, nedvojbenoga i naravnoga kralja i gospodara, kao što i spomenutu prejasnu gospođu kraljicu Anu za našu i cijele Kraljevine Hrvatske pravu, zakonitu, nedvojbenu i naravnu kraljicu i gospodaricu, kao što ih i po glasu ovoga lista izabiramo, priznajemo, činimo, ustanovljujemo, proglašujemo i poštujemo ova veličanstva za naše, kako je rečeno, kralja i gospodara, kraljicu i gospodaricu, a sve to putem, načinom, pravom, običajem, svečanošću koliko mogosmo i možemo, morasmo i moramo boljom, usrdnijom i uspješnijom. Podjedno pak prisegosmo s najvećim veseljem i prisegu dužne vjernosti i poklonstva, i to također javno, glasno i razgovjetno te digavši prste i ruke uvis, kao što nam je rečeni časni gospodin bečki prepošt svojim glasom prednjačio. Evo riječ po riječ te zakletve: Prisižemo i obećavamo da ćemo biti odsad ubuduće uvijek vjerni i poslušni prejasnomu vladaru i gospodaru Ferdinandu, češkomu kralju, i njegovoj supruzi, prejasnoj gospođi Ani, rođenoj kraljici ugarskoj i češkoj itd., gospodarima našima preblagostivima i premilostivima kao pravim, zakonitim i naravnim nasljednicima, i kralju i kraljici kraljevine Hrvatske, kao što i njihovim nasljednicima, namjesnicima i upraviteljima; da ćemo za njihovu korist i sreću promišljati i po svojim je silama pomagati, a štetu i kvar po mogućnosti našoj odvraćati i priječiti, pa i sve drugo činiti kako se pristoji i kako je dužnost i obveza dobrih podanika i vjernih sluga prema svomu gospodaru, niti ćemo ikad više ubuduće drugoga koga osim njihovih veličanstva i njihovih nasljednika za svoga gospodara ili kralja primiti i priznati. Kad bismo pak svi zajedno ili posebice razabrali da tko ili više njih, bili duhovnoga ili svjetovnoga staleža ili reda, na štetu njihovih veličanstva, a na korist drugoga ili drugih, riječju ili činom uz drugoga pristati namjeravaju, to ćemo, čim za takve ljude doznamo, odmah o tom naša veličanstva ili poglavarstva od njih nam postavljena obavijestiti ili opomenuti, te pomoći da se svi takvi neposlušnici k dužnomu posluhu dovedu, i to sve bez ikakve himbe i lukavštine, tako nam Bog pomogao i Sveto Evanđelje!< Zatim otpjevasmo svečano u crkvi Pohođenja sv. Marije ovdašnjega samostana male braće u čast, slavu i hvalu svemogućega Boga pjesmu: >Tebe Boga hvalimo<, uz neprestanu tutnjavu i zvonjavu zvona. Tako dakle postadosmo svi i pojedini, zajedno s našim potomcima, baštinicima i nasljednicima za sve vijeke pravi, naravni, zakoniti i nedvojbeni podanici spomenutoga prejasnog gospodina kralja i prejasne kraljice naše i njihovih budućih nasljednika, koji će od njih proisteći. Za sve ovo što rekosmo nepobitno i za potpuno vjerovanje kao i za dovoljno svjedočanstvo sastavismo i izdasmo ovo pismo, i utvrdismo ga s ovim običnim pečatima, dijelom vlastitima, a dijelom općima da vrijedi za sve vijeke. Dano u varoši Cetinu na našem saboru, držanom u gore spomenutom samostanu na prvi dan mjeseca siječnja godine poslije rođenja Spasitelja našega Isukrsta tisuću pet sto dvadeset i sedme."

Ferdinand je za uzvrat dao neka obećanja Hrvatima, a na koja su u kraljevo ime pristali Nikola Jurišić i ostali austrijski poslanici. Obveze vladara, dane u krunidbenoj zavjernici (iako krunidbe, dakako, nije bilo, jer se hrvatskoj kruni već odavna zameo svaki trag) bile su tom prilikom također zapisane:

"Obričemo najprvo da će prejasni naš kralj za obranu svoje Kraljevine Hrvatske držati u istoj kraljevini jednu tisuću konjanika s mjesečnom plaćom od tri dukata za svakog konjanika i dvije stotine pješaka, i to tako da će te pješake i dvije stotine konjanika slobodno voditi vrhovni kapetan njegova kraljevskog veličanstva ili tko drugi, komu to njegovo veličanstvo naloži, niti će se tomu moći rečeni staleži i redovi ili tko drugi opirati; a ostalih osam sto konjanika podijelit će se među rečene staleže i redove prema časnom i doličnom stanju svakoga od njih. Ako pak njegovo veličanstvo naredi da se ti konjanici izvedu izvan kraljevine, dužni će biti samo prvi mjesec služiti također za plaću od tri dukata, a kad taj mjesec mine, dobivat će onoliko plaće koliko i drugi njima slični konjanici.

Drugo. Njegovo posvećeno veličanstvo držat će na međi vojvodine Kranjske prema Hrvatskoj primjereni broj vojnika.

Treće. Njegovo će Veličanstvo dati gradove i tvrđave u ovoj kraljevini pregledati te ih svim potrebnim opskrbiti.

Četvrto. Uvjeravamo iste staleže i redove da će njegovo posvećeno kraljevsko veličanstvo svekolike njihove privilegije, prava, sloboštine i zakone, Kraljevini Hrvatskoj i njezinim prebivaocima i žiteljima od prijašnjih prejasnih vladara nekad dane i podijeljene, zajedno s njihovim starim hvale vrijednim običajima i navadama nepovrijeđeno uzdržati, potvrditi i obdržavati, niti će za svog života iste staleže i redove bez obrane ostaviti, nego će njih i slavnu tu kraljevinu uvijek, što bolje bude moguće, braniti i štititi, kako dolikuje najvećemu i najboljemu vladaru."

Kada je polaganje prisege u franjevačkoj crkvi bilo dovršeno, a vijest o izboru razglašena ulicama malog cetinskog trgovišta, dogovorili su se plemići, koji su u međuvremenu možda ipak ručali i nastavili raspravljati punih želudaca, kako će među sobom podijeliti odobrene konjanike. Iz isprave o tom dogovoru vidi se da su s izborom bili suglasni i neki plemići koji se ne spominju u samoj izbornoj povelji, pa se može pretpostaviti da su ih njezini potpisnici predstavljali, kao uostalom i one najniže plemiće koji pojedinačno i nisu dolazili na sabore. Pravo na korištenje Ferdinandovih konjanika stekli su još i Budački, Drašković, Patačić, Ajtić, Tomašić, Farkašić i drugi.

Taj je događaj bio od izuzetne važnosti za jačanje samostalnog položaja Hrvatske unutar Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Prvi je put Hrvatski sabor, premda ne sasvim jedinstven, donio tako važnu odluku, suprotnu onoj Ugarskoga sabora. Time je plemstvo pokazalo da ideja o posebnosti Hrvatske unutar zemalja krune sv. Stjepana nije umrla, već da je preživjela više od četiri stoljeća zajednice Hrvatske i Slavonije s Ugarskom. Štoviše, mogli bismo reći da je, zahvaljujući podršci što su je Hrvati dobivali od Habsburgovaca, osjećaj posebnosti unutar Ugarske s vremenom ojačao, pogotovo ako imamo u vidu onu ranije citiranu ispravu iz 1492. o dogovoru oko Maksimilijanova prava na nasljedstvo ugarske krune, a u kojemu je zasebni položaj Hrvatske i Slavonije bio tek naznačen.

Sabor je osim toga pokazao da ga vodi razum, jer se opredijelio za vladara koji je u tom trenutku jedini imao razloga braniti hrvatske zemlje, a i raspolagao je zato potrebnim sredstvima.

Ferdinandu je pak taj izbor dobro došao, jer je znatno ojačao njegov položaj u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu, pošto je ovaj izbor, za razliku od onoga provedenoga u krnjem Ugarskom saboru, imao sav potrebni legitimitet.

Evo kako je taj događaj u upravo objavljenoj knjizi o povijesti habsburškoga carstva ocijenio francuski povjesničar Jean Bérenger:

"Ferdinand je bio dovoljno mudar da pridobije hrvatsko plemstvo za sebe: oni su bili presretni da mogu potvrditi svoju autonomiju i učvrstiti svoje državno pravo izabirući ga za kralja Hrvatske i Slavonije u Cetinu 1. siječnja 1527. To nije bila samo mala epizoda u stvaranju monarhije, jer je označila početak savezništva što će trajati stoljećima, ujedinjujući Hrvate s habsburškim kraljem u zajedničkom otporu ugarskom plemstvu. Hrvati, koji su se bojali utjecaja ugarskih velikaša u Slavoniji, željeli su ojačati svoj posebni položaj u ugarskoj državi. To je bio razlog zbog kojega su podržavali kraljevsku vlast, dajući Habsburzima vjerne podanike i izvrsne vojnike; iz istog su razloga ostali katolici nasuprot ugarskim protestantima."

Iako bi se ovoj tvrdnji mogla naći poneka zamjerka, u osnovi ona dosta točno prikazuje budući odnos Hrvata i njihovih novoizabranih vladara. No, kako znamo, odnos neće uvijek biti tako idealan, pa ne bi trebalo zaboraviti niti opomenu Krste Frankopana, koji je saboru poručio da je u habsburškoj službi proveo niz godina i da dobro zna što je za nagradu dobio. Upravo će njegov rod stoljeće i pol kasnije skupo platiti habsburško vladanje u Hrvatskoj i time pokazati naličje hrvatsko-habsburških veza.

Pet dana nakon znamenitog sabora u Cetinu, sazvao je knez Krsto Frankopan sabor Zapoljinih privrženika u Dubravu, trgovište zagrebačkog biskupa nedaleko Čazme. Na sabor se okupilo uglavnom slavonsko plemstvo i velikaši predvođeni zagrebačkim biskupom Šimunom Erdödyjem i banovcem Emerikom Bradačem. Nakon trodnevnog vijećanja, i nakon što se Krsto pozvao na odluku Ugarskog sabora iz 1505, kojom je odlučeno da se za kralja ne može izabrati stranac, složili su se slavonski plemići da za novog vladara izaberu Ivana Zapolju. Time su se hrvatske zemlje našle podijeljene u dva tabora. Slavonski je sabor doduše obvezao Krstu kao bana Hrvatske, Dalmacije i Slavonije da se potrudi oko sklapanja mira između dvojice suprotstavljenih vladara, ali je rat ipak bio neizbježan. Time je započela još jedna u nizu tragedija kojima je bilo obilježeno hrvatsko XVI. stoljeće.

*****

Čitajte sutra na portalu :

Neven Budak: Habsburzi i Hrvati (8)

Građanski rat

 

  

Kontakt ako imate pitanja ili poznate neku interesantnu zanimljivost možete nam se javiti e-mailom zanimljivosti@croatia.ch

 

  Untitled Document


Optimizirano za
Internet Explorer
| home | događaji | chat | linkovi | tvrtke | sport | putovanja | turizam |
(c) 2000 - 2008  http://www.croatia.ch/ Sva prava pridržana.