Hrvatski Portal u Švicarskoj
Home Događaji Forum Linkovi Tvrtke Sport Putovanja Turizam
 
   
  
 
     
    Pjesništvo, proza, kazalište, publicistika uopće

 


PREGLED NOVIJE HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI
C Ante Bašić 2004.
ante_basic@yahoo.com

Književnost 1914 - 1952

PJESNIŠTVO

Nikola Šop (1904 - 1982)

antologijske pjesme: Napuštena kuća, Pjesma najmanjem čovjeku, Molitva za njezino tijelo, Nevinost, Poziv dragom Isusu, Mladć bdije kraj mrtva pijetla, Krov, Tatov lov, Kišobran, Svemirski pohodi, Kućice u svemiru, Osvajanje kocke, 1. Po stvarima

Rođen je u Jajcu, a školovao se u Jajcu i Banjoj Luci. Prve pjesme objavljuje u omladinskim časopisima. Maturirao je u Beogradu, gdje mu je profesor bio poznati srpski književnik Momčilo Nastasijević. Upisuje komparativnu književnost i latinski u Beogradu, a pravo u Zagrebu te počinje objavljvati u Vijencu.

1927. objavljuje prvu zbirku pjesama, Pjesme siromašnog sina, a nakon diplome radi kao gimnazijski profesor u Beogradu. 1934. izlazi mu zbirka Isus i moja sjena, 1939. Od ranih do kasnih pijetlova. 1943. seli u Zagreb, gdje kao znanstveni suradnik JAZU prevodi hrvatske latiniste. 1957. objavljuje Kućice u svemiru i Svemirske pohode, 1960. Bosansku trilogiju (dramske poeme), a 1961. Astralije. Mnoga njegova djela izvođena su na Radio-Zagrebu. 1973. piše Osvajanje kocke, prvu u nizu svojih metafizičko-geometrijskih poema, a 1974. dramu Tragedija praznine.

Nikola Šop je pjesnik koji se od početka opredjeljuje za stvari kao okosnicu razvojnog puta svoga pisanja . Pitanje o stvarima u njegovoj poeziji dobiva moralističke i eshatološke vidove, jer Šop u stvarima vidi ishodište i odredište opsežnog eshatološkog sustava. Trima razdobljima njegove poezije možemo tako dati određenja eshatološke drame pakla, čistilišta i raja pa, aludirajući na Danteovu Božanstvenu komediju, i govoriti o svojevrsnoj Šopovoj Komediji stvari.

Gotovo od početka Šop je pjesnik noći koji pjeva o bdijenju i kasnim satima (Nokturno). Suprostavljajući se olakoj prepoznatljivosti, Isus u njegovu poeziju ulazi na  sablazan onih koji su u njemu htjeli vidjeti odjenutu ideju. On se pojavljuje kao pjesnikov dvojnik, njegova patnička sjena koja na sebe fizički prima učinak propadanja stvari (Kuda bih vodio Isusa, Isus sam u sobi, Isus čita novine).

Četrdesetih godina nastaje zaokret prema novoj, astralnoj fazi. Tu stvari dobivaju ontološku prevagu, a sanjarija prerasta sanjara (poema Predavanje o dimovima). Noć koja je bila dno šopovskog inferna, sada je izvrnuta pa dno prostora postaje njegovim vrhom. U vezi s tim obratom, dokida se i sila teža; stvari se oslobađaju sile teže jer prestaju biti svojinom (poema Kućice u svemiru).

Sudbina stvari u tehničkoj civilizaciji Šopovog društva usko je povezana sa čovjekovom sudbinom. Stvari počinju napuštati čovjeka, a time i njegovo tijelo postaje ugroženo pa ljudi postaju brodolomci ugrožene tjelesnosti, nazvani "posljednjim tjelesnicima". Tjelesnost postaje fenomenalnom naznakom onoga što se zbiva s astralnim čovječanstvom.

Smrt u šopovskom svemiru ne postoji, jer je u pomiješanosti i intergriranosti svih područja duhovne i tvarne zbilje postala suvišnom (Nebeske ložnice), pa je time otpao i jedan od najvažnijih činova kršćanske drame - spasenje. Dobili smo cikličku sferu gdje sve kruži i vraća se k svome polazištu, a ona uvjetuje mitsko vrijeme cikličkog ponavljanja. Tako ni smrt nije više nepovratna, a time ni tragična. Rub svemira, koji se pojavljuje u Astralijama, nije međutim ograničenje koje lomi, nego sredstvo koje svija - to je beskrajnost koja se "svija u oblini", a primaći se rubu, znači približiti se mogućnosti najizravnije, apsolutne intmizacije, povratka u sebe. U tom svemiru, najveća blizina bića nalazi se najdalje,  pa najkraći put vodi najvećim zaobilaskom.

Polemički sučeljavajući prostorne projekcije tradicionalne eshatologije s prostornim sanjarijama tehničkog doba, to je pjesništvo mnogo više egzistencijalno iskustvo promatračeve izdvojenosti nego doživljaj mističkog zajedništva. Tri razdoblja Šopove poezije nigdje se tako razgovijetno ne ocrtavaju kao na ravni prostornih predodžaba; isprva centripetalan, prostor uzmiče od beskraja i zbija se uz predmete.

Sedamdesetih godina, njegov prostorni koncept doživljava novu mijenu u kojoj se vraća stajalištu analognom onom iz prvog razdoblja: traženje zavičajnog i nove stvari šopovskog svemira (kocka i kugla). Fizičnost se sada, kao korelativ jednog egzistencijalnog stjecanja, suočava s oprečnom joj, a metafizički neumoljivom nemogućnošću: klizavost kugle vraća penjaču njegove korake i on naposljetku više ne zna da li se uopće ikad pokrenuo s mjesta! Tu je i dovođenje u vezu kocke i kugle, upisivanje jedne u drugu, što je nemoguće bez jungovskih arhetipova kvadrata i kruga kao simbola tvari (zemlje, tijela) i psihe, odnosno čovjekova Ja. San o kugli i san o kocki ne predstavljaju dva susljedna, nego dva oprečna stupnja odnosa prema stvarima - koliko god se san o kocki činio ponesen izgledima aktivnog napora, toliko san o kugli prikazuje njegovu jalovost. Tako cijela šopovska sanjarija o astralnom odmeđenju dolazi do klizavosti kao označitelja posvemašnjeg izmicanja oblika u nadobliku koji ih čini suvišnim. Kugla, koja je krajnji oblik šopovske meditacije o stvarima ponavlja još jednom stanje samoće u nazočnosti neke transcendencije: ako duša koja postaje sfera proizlazi iz duše stvari, ona zasniva predmetni bitak, ali po cijenu da (se) odvoji (od) onog tko ju je nadahnuo. Pjesnikova demijurška samoća samo je ishod moći samosvojnosti opstanka njegove tvorevine.

(Zvonimir Mrkonjić: KOMEDIJA STVARI, pogovor u Nikola Šop: BOŽANSKI CIRKUS, Zagreb, 1980.)

 

Dopuštenjem autora prof. Ante Bašića
za portal pripremio Zvonimir Mitar

 

*****

Sutra na portalu:

Vladimir Kovačić (1907 - 1959)
[pseudonim: Vladimir Marinko]


Književna je kritika Nikolu Šopa dovodila u vezu s francuskim pjesnikom Francisom Jammesom (1868 - 1938) s kojim je Šop inače vodio korespondenciju, osobito kada je riječ o natprirodnim raspoloženjima ili Jammesovom naturizmu, ali Šop ipak nije izravan Jammesov učenik, "on je sin udaljenijih senki" (Isidora Sekulić). Nazivali su ga i poetikom siromaštva, erotikom, lirskim prozaikom, kozmoepikom i geometrikom apsolutnog, a potvrde za navedene atribute nalazimo i u ovom Mrkonjićevom osvrtu.

Problem modernog u pjesništvu 20. stoljeća možemo svesti na dva osnovna odnosa: odnos prema riječima i odnos prema stvarima. Pisati modernu poeziju znači korjenito preispitivati ulogu jezika, ali ništa manje aktualna zaokupljenost je  ona koja se bavi odnosom pisanja i stvari, tj. predodžbe i stvarnosti.

 

 

 


 

 

 


 

 


Vizualna umjetnost
Književnost
Znanost
Glazba
Film
Leksikon
Kontaktirajte nas
 
Predstavljamo:


Untitled Document

 

Optimizirano za
Internet Explorer
| home | događaji | chat | linkovi | tvrtke | sport | putovanja | turizam |
(c) 2000 - 2008  http://www.croatia.ch/ Sva prava pridržana.