Hrvatski Portal u Švicarskoj
Home Događaji Forum Linkovi Tvrtke Sport Putovanja Turizam
 
   
  

Libra - časopis Hrvatskog kulturnog kluba
 



Interview

ĐURĐICA BJEDOV GABRILO
PAMETNOM JE ČOVIKU DOVOLJNO REĆ JEDANPUT

Đurđica Bjedov najuspješnija je hrvatska plivačica svih vremena. Na Olimpijskim igrama u Mexico Cityju 1968. godine na 100 m prsno postavila je olimpijski rekord s vremenom 1:15,8 min i osvojila zlatnu medalju. Na 200 m prsno osvojila je srebro rezultatom 2:46,4 min. Ime Đurđice Bjedov u to je vrijeme bilo pojam u Splitu i ostatku svijeta. Danas Đurđica povučeno živi u Tesinu u krugu svoje obitelji.

Vjerujem da svaki čovjek nosi u svom sjećanju trenutak u životu koji mu i nakon mnogo godina natjera suze radosnice na oči. Je li osvajanje olimpijskog zlata i obaranje olimpijskog rekorda za Vas bio taj trenutak ili taj duboki osjećaj pripada nekom sasvim drugom, privatnom trenutku?
Privatnom! Izuzevši kontakte, roditelje i djecu...to je more, miris mora, vjetar, Split....samo to. Na medalju sam jako ponosna jer je ostala čista, neokrnjena i ničim uprljana.
A kako je sport ušao u Vaš život?
Postala sam sportašica zahvaljujući svome ocu. On je bio predani i veliki sportaš, pravi idealist, u duši pošten, u tijelu sportaš. Bio je osnivač POŠK-a u Splitu. Nas djecu je uvijek vodio sa sobom i u nama gajio sportski duh. Natjecali smo se tko će prvi naći prve šparoge pa bi taj bio prvak šparoga ili tko će se prvi okupati. Nedjeljom smo išli na Bačvice (kupalište u Splitu, op.red.) pa bi brali školjke od kojih se kod kuće kuhao rižoto. Otac nas je uvijek imao pod kontrolom.
Koliko braće imate?
Imam sestru i brata, a ja sam srednja. Međusobno smo se tako uvijek igrali i pomalo takmičili, tko će opaziti prvu školjku, najljepši cvijet. Nikad nije bilo prevare. Tek kasnije sam shvatila kako je otac znao namjestiti šparogu onom kojem je najslabije išlo pa bi ga vodio do nje, ili bi našao stijenu gdje je bilo najviše školjaka koju je najslabijem pokazao, a da to nikad nismo primijetili. Kad je bio u POŠK-u, opet smo bili s njim.
Tako danas i moja djeca. Da sviram glasovir, vjerojatno bi i oni svirali. Ovako im je bazen bio dnevni boravak.
Znači da se i Vaša djeca bave plivanjem?
Svi! Svi su prošli određene faze, nažalost nisu završili kako su mogli, ali tako je to u životu.
Posjećujete li danas ili pratite olimpijske igre?
Da, obavezno. Preko televizije. Olimpijske igre su vrhunac za sportaša, a ja sam u duši pravi pravcati sportaš.


Pratite li samo vodene sportove ili sve?
Manje više sve. Neki sportovi me ne zanimaju, za neke mislim da im nije mjesto na olimpijadi. Tako mogu uvrstiti i picigin...
Što mislite o hrvatskom sportu?
Kad netko provede petnaest godina izvan domovine, mislim da nema pravo davati svoje mišljenje. Znam ono što mi pričaju ili što pročitam, ali kad ne mogu sudjelovati u stvaranju svoga stajališta, nemam pravo ni komentirati.
Bili ste veliki entuzijast u sportu. Što mislite, kada je sport prestao biti aktivnost u slobodno vrijeme i postao posao, da ne kažem business u negativnom smislu riječi.
Mislim da sam onomad pobijedila jer sam u određenom trenutku bila jača od drugih. Ne fizički. nego u snovima. Ostali su imali su bolje trenere, bolje pripreme i bolje uvjete, ali je moje srce bilo bolje i volja jača, volja da sanjam više od njih. Možda su oni nešto morali, a ja sam nešto željela. U tome je velika razlika. Bila bih najsretnija kad bi se sport vratio tamo kamo pripada. Ne da odlučuju sprave, vitamini i da ima zloupotreba. Mlad svijet je danas manipuliran, uvidjeli su da sport može biti način lake i brze zarade, preskačući nažalost najbitnije stvari u sportu. Ne znam ostaje li im išta poslije svega osim novaca. No, to je i stvar izbora. Osobno se nikad nisam prodala. I nikad neću.
Današnji vrhunski sportaši zarađuju milijunske svote...
Kako koji, neki previše, a neki premalo.
Je li to proporcionalno uloženom trudu?
Ne, apsolutno ne, uvjerena sam da ne.
Jedan tenisač zarađuje milijarde....
A jedan plivač sigurno više radi od njega, a kad je prvi, neće dobiti niti trećinu od tenisača koji je stoti. To je business, način na koji se sport prezentira, tu je televizija... Ne znam zašto tenis da, plivanje ne, nogomet da itd. Možda bi netko ipak trebao postaviti određene granice, jer kad se izgube granice onda je teško.
Da Vam kojim slučajem ponude, biste li pristali biti predsjednica Hrvatskog olimpijskog odbora?
Hm! Nisam nikad o tome razmišljala. Bih! Jednostavno bih se borila za ono u što vjerujem, sportsko poštenje, vjeru u sport i sportske ideale, vjeru u mlade. Koliko bih u tome izdržala, to je drugo pitanje. I koliko bi mi za to dali vremena. Jer, slaba sam u diplomaciji, a u politici još gora. Mogla bih praviti kompromise do određene granice, no kad bi se taklo u ono u što vjerujem, ne bi bilo kompromisa.
A da Vam se ponudi mjesto trenera nekog hrvatskog plivača?
Sigurno da bih to mogla biti. Ali u tom slučaju se ne radi samo o treneru, već o cijelom timu kojeg moraju voditi isti ciljevi, isti ideali i vjera. S mladima se može raditi, može ih se voditi i kontrolirati. Konačno, ovamo sam stigla kao trener. No ovdje su drukčiji uvjeti i način rada, mentalitet i kultura, pa kao trener nažalost nisam mogla raditi. I baš zato što nisam pristala na određene, suštinske promjene u načinu rada, u ime ljubavi i poštenja rekla sam: Ne, povlačim se i radit ću nešto drugo.
Što radite?
Učim ljude plivati; majke s bebama od četiri mjeseca, djecu, odrasle; radim gimnastiku u vodi i acqua fit, sve što je povezano s pokretom u vodi. Ali sam se potpuno makla od takmičenja. Iako sam se borila da ostanem u tome. Borila sam se do neke granice i sve sam probala i kad sam uvidjela da ne ide, makla sama se. Ja, koja sam možda imala najveća prava na sve, rekla sam ne. Svoje sam propatila, a potom se okrenula na drugu stranu. Na toj strani imam uspjeha, možda baš zato što sve učim da se radi srcem i osmjehom, što ih ne tretiram kao robote, što ih pitam kako su. Znam napamet oko tri tisuće imena. Kako znaš, pitaju me. Jer mi je stalo - kažem. A kad si s nekim tri-četiri godine, onda je normalo da ga pitaš kako si, ili kad nekome umre mama da mu izraziš sućut, a ne da činin fintu da nije ništa. A ovdje je to drugačije. Tako sam se prebacila na drugi kolosijek, ali sam još u vlaku, tandrljam, bi se kod nas reklo.
Gledajući ove godine doček naših zlatnih rukometaša, često se postavljalo pitanje sportskog čuda - Splita. Postoji li ono i u čemu je tajna?
Ma sve se umišalo. Kad su, npr., došli mene dočekati i vidjeti, trebao je to biti doček sportaša. Ali su me mnogi ljudi na položajima razočarali jer su dočeke i susrete izmiješali s politikom. Što mene imaju dočekivati političari? Kad se dočekuje sportaš, onda sve treba biti u znaku sporta. Ne smije se sport zloupotrebljavati, koristiti za druge ciljeve i svrhe. Sport treba ostaviti sportu. U svojim dočecima ipak najradije pamtim svakodnevne ljude, bakice koje su jedva hodale, a došle su na susret da vide koja je to mala osvojila zlato.
Bilo je prilično teško pronaći Vas. Je li Vaša osobna želja da živite anonimno ili su Vam prilike u domovini priječile pristup u javni život?
Uvijek kažem da je pametnom čoviku dovoljno reći jedanput. Rekla sam da mogu i da bih, a ne moram to ponavljati stotinu puta. I neću za nikime trčati, moliti, nikoga zivkati, jednom rječju neću se nametati. Tko je htio, shvatio je da sam bila spremna angažirati se, jer sam to rekla jasno i glasno.
Kada i zašto ste došli u Švicarsku?
E, ne dirajte u rane. Jednostavno! Ana je išla studirati u Ameriku, a to je trebalo platiti. Eto! Novac je bio u igri, mada uvijek kažem ni prodana ni podana. Nemam ništa, ali sam vjerna svojim načelima. Imam sebe. Iako mnogi cijene više ono drugo.


ĐURĐICA BJEDOV GABRILO - danas
Švicarska nije baš neka plivačka zemlja; ne biste li možda bolje prošli npr. u Njemačkoj?
Imam 58 godina i moram još izdržati četiri, pet godina dok moja kći ne završi fakultet. Onda se vraćam dolje, oću umrit ka čovik u moj Split, ništa mi drugo više ne triba. Još da proživim koju godinu da se nauživam boja i mirisa. Ja vam obožavam Split. Ako moja kći završi u podne, u podne i pet se putuje. Umrit doli! A oni će vjerojatno svi ostati ovdje. Kad sam svoje četvero djece dovela ovamo, nisam ih pitala za dozvolu. Odluka je bila moja. Sada imaju pravo odlučiti sami. Mi smo bili prva generacija i prošli smo svoj pakao, njima je lakše, oni su napola Švicarci, nažalost, naradost...
Koliko su imali godina kad su došli?
Ivana je imala 5, Luka 7, Nike 16, a Ana je tada bila u Americi i došla ovamo s 20. Ivana misli na talijanskom, kod kuće govorimo ovako ka šta ja govorin, napola splitski. Kad se raspričamo, to je za umrit od smija. Koliko god mi teško palo, ne smijem im reći da se vrate, već im moram ostaviti slobodu da sami odluče. Imam već i unuka od tri godine, pravi mali anđeo.
Čitala sam da imate dva rottweilera. Nisu li opasni?
To je predrasuda. Moji psi su moja velika radost. Jedan je mužjak, star pet godina i ima pedeset i osam kila. Doista je velik, ali spava mi u krilu. Pravi je anđeo. On me spasio. Uvečer me čeka, noću kad mame više nije bilo, kad sam plakala, on je bio kraj mene. Osjeća kad mi je teško. Svako jutro oko šest kad više nije mrak idem s njima u šetnju. Uvijek smo htjeli imati psa, ali ne one malih pasmina. Ovdje ne smijem ni reći kako ih zovemo. Radi njih smo unajmili malu kuću koja ima vrt. Psi su velika obaveza. Ne može se desiti da nekamo odemo, a da oni nisu zbrinuti.
Je li Vaš muž ljubomoran na pse?
Je, je (smijeh). Katkad se diže iz kreveta jer pas s nama spava i tako se raširi, da se moj muž mora prošetati. Sad imamo i ženku, zovemo je Mala. Prava luda kuća. Ali sve je dobro dok ne smetamo drugima, a i unuk se već tako navikao na njih, pa sve po njima jaši.

Razgovor vodila
Vesna Kuščer Čisar

Preuzeto iz Libre broj 9, časopisa Hrvatskog kulturnog kluba Baden

 
Untitled Document
Iz sadržaja Libre br. 35
Iz sadržaja Libre br. 34
Iz sadržaja Libre br. 33
Iz sadržaja Libre br. 32
Iz sadržaja Libre br. 31
Iz sadržaja Libre br. 30
Iz sadržaja Libre br. 29
Iz sadržaja Libre br. 28
Iz sadržaja Libre br. 27
Iz sadržaja Libre br. 26
Iz sadržaja Libre br. 25
Iz sadržaja Libre br. 24
Iz sadržaja Libre br. 23
Iz sadržaja Libre br. 22
Iz sadržaja Libre br. 21
Iz sadržaja Libre br. 20
Iz sadržaja Libre br. 19
Iz sadržaja Libre br. 17/18
Iz sadržaja Libre br. 16
Iz sadržaja Libre br. 15
Iz sadržaja Libre br. 14
Iz sadržaja Libre br. 13
Iz sadržaja Libre br. 12
Iz sadržaja Libre br. 11
Iz sadržaja Libre br. 10
Iz sadržaja Libre br. 9
Iz sadržaja Libre br. 8
Iz sadržaja Libre br. 7
Iz sadržaja Libre br. 6
Iz sadržaja Libre br. 5
Iz sadržaja Libre br. 4
Iz sadržaja Libre br. 3
Iz sadržaja Libre br. 2
Iz sadržaja Libre br. 1
 


   
   
   
 
croatia.ch (c) 2002.